ZAPELA NA AERODROMU

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Foto:Arhiva

Ne volim vrijeme provedeno na aerodromima. Prošlog sam petka stigla iz ovih naših krajeva na frankfurtski aerodrom. Namjera je bila sat i pol kasnije nastaviti preko oceana prema Bostonu. Prošla sam pojačane sigurnosne provjere. Prvo što me službenik Lufthanse na checking šalteru izlaza A 62 upitao bilo je:Ovaj let u šest je prebukiran pa tražimo još jednog dobrovoljca. Biste li ostali za sutrašnji let u jedan popodne, uz osiguran hotel, obroke, prijevoz i naknadu od 600 eura?Ne volim vrijeme provedeno na aerodromima. Čekanje na connecting letove, odlaganja polaska, prepune ruke prtljage, bezbrojne sigurnosne provjere. Tko bi vjerovao da bih se za to prijavila dobrovoljno. Ali, euri...

- Čekajte da razmislim - oklijevala sam. Nazvala sam obitelj. Više su se radovali svoti od 600 eura nego mogućnosti da me istog dana vide i - pristala sam.

Uputili su me na šalter prekoputa, da preuzmem vaučere za naknadu, hotel i sve ostalo. Vidim da nisam jedina. Prvi par - francuski ekonomist na putu u SAD radi MBA diplome i njegova supruga - bio je prilično šutljiv. Ali David, student pomorske akademije u Massachusettsu, nije zatvarao usta.

Teško je samo prvi put

Objašnjavao je mladoj Ukrajinki, koja se udala u New Hampshireu i vraćala iz posjeta obitelji, i začudnom tihom Talijanu sve tajne Bostona, među kojima im je otkrio i zašto da nikada ne pitaju za Aveniju Commonwealth - nitko ih od lokalaca neće ih razumjeti ako se ne posluže skraćenicom Comm-Av... i slične gluposti.

Zatim se okrenuo novopridošlima. A to smo bili mi: njemački otorinolaringolog Helmut i njegova supruga, bankarica Olga, na svojem četvrtom putovanju u SAD, jer vole ići tamo, Helga iz Dortmunda, na putu da usavrši engleski na ljetnjom tečaju Sveučilišta Suffolk i ja.

- Ako vam nešto zatreba, tu sam - rekao je David. - Meni je ovo već četvrti dan.

- Četvrti dan!? - upitali smo uglas.

- Četvrti dan mijenjanja letova. Imam vremena. Škola mi počinje tek za četiri tjedna, a može se dobro zaraditi. Dva promijenjena leta na dan, 1200 eura, puta četiri dana, do sada 4800 eura - objašnjava. - Jednako tako i ovo dvoje uz mene. A onaj par tamo isped nas, njemu je ovo tek drugi dan.

Službenica nam je, dajući vaučere, što je trajalo gotovo jedan sat, ljubazno objasnila sve ono što njima nije morala: siđete na dio za podizanje prtljage u sklopu terminala A, tamo na šalteru dobijete overnight bag, torbicu sa svim potrebnim stvarima kao što su četkica, zubna pasta, dezodorans, šampon, vreća praha za pranje rublja i velika bijela majica u koju se možete presvući.

Nakon svega toga skrenuli smo lijevo i ušli u autobus koji vozi u Intercity Hotel.

Kasnije, kad sam se na kraju ove priče dokopala Bostona, malo sam istraživala. Lufthansa na prekooceanskim letovima tijekom ljetne sezone i oko Božića proda oko 50 karata više nego što ima sjedala. Računa da mnogi od onih koji imaju connecting letove iz, primjerice, Karachija, Praga, Abu Dhabija, Berlina ili Zagreba neće stići na vrijeme.

Istodobno, ne žele ostaviti prazna sjedala u vrijeme velike potražnje. Davanje naknade dobrovoljcima poput nas, koji će se u gužvi odreći svojih sjedala i vremena s obitelji, ipak je manji trošak nego zarada koja se ostvaruje na prodavanju više karata i izbjegavanju praznih sjedala.

Nas četvero u grupi stiže do hotela. Sobe su uredne, nisu luksuzne, no sve što nam je potrebno tu je - stari televizor i minibar. Ali večera - sjeli smo jesti zajedno - večera je prava gozba, švedski stol odlično pripremljenih divota.

Naravno, u našem stilu, budući da sam se neočekivano domogla lijepe svote, svima nudim da izaberu piće na moj račun. Oni su, međutim, zadovoljni sokom i mineralnom vodom koji se toče besplatno, pa jedina završavam s čašom odličnog rajnskog rizlinga, uz pršut i pečenicu. I uz razgovor koji počinje čuđenjem nad time koliko su drugi naši suputnici već zaradili, a nastavlja se razmišljanjima o tome što dalje. Ostati još ili ići?

Olga počinje maštati: mogli bi ona i muž ostati još koji let i prikupiti za ljetovanje iduće godine, za Havaje koje toliko želi vidjeti.

- Ja ne bih čak do Havaja - kaže on. - Dugi su letovi.

Tek je otvorio privatnu liječničku praksu, ima puno posla, umoran je.

- Ili Havaji ili ćemo ovaj ekstra novac potrošiti sada u dućanu Waltham - kaže Olga, koja je, na moje čuđenje, dobar poznavatelj jeftinog šopinga na Istočnoj obali.

Priključuje nam se razgovorljivi David. - Čuj, oni tamo (pokazuje na jednu islamsku obitelj - majku, dvije kćeri i malog sinčića) već pet dana odgađaju let za L.A.Tih je letova puno svaki dan, pa je i zarada najveća. Kao i letova u New York. Baš imaju sreće! Nakon kratkog razmišljanja David dodaje: - Ako ovako nastavim, prvi ću put imati za novi auto!

Nakon raznovrsnog doručka vozimo se prema terminalu C. Odavde, u 13 sati, polijeće Lufthansin prvi dnevni avion prema Bostonu.

Davidova trojka i francuski par jure prema šalteru. Prvi staju u red. Otorinolaringolog se, kao slučajno, prijavio na drugom šalteru. Zaključujem da nemam nikakve šanse jer se red dobrovoljaca za promjenu leta protegao. A i sram me je ponovo ići.

Pravedna raspodjela

Ipak, kada se gužva, u kojoj vidim i jednu uglednu bostonsku agenticu za nekretnine, razišla, odlazim do šaltera. Službenica pokazuje listu. Na njoj je već petnaestak imena koja žele pričekati idući let. Ipak nas pristaje upisati.

Počinje checking, putnici ulaze u zrakoplov, a ja sam se uzvrpoljila: ne znam da li da uđem ili da još čekam. - Čekajte, čekajte na ovoj strani, budete li trebali ući u avion, pozvat će vas. Ako vas ne prozovu, ostajete - objašnjava mi simpatični Frederick, glavni web dizajner jedne američke konfekcijske kuće. Na posao se može vratiti tek u nedjelju navečer pa vikend može posvetiti dodatnoj zaradi. Pokazuje mi majicu koju je jučer kupio u muzeju cepelina blizu zračne luke. Ipak, provjeravam i sa službenicom.

- Ma, ostajete. Samo čekajte tamo - govori mi. Zrakoplov će uskoro poletjeti. Prozivaju trojku koja je na frankfurtskom aerodromu najdulje, već peti dan, da uđe u avion i odleti. David nam maše: za njega je zarada od prebacivanja s leta na let gotova! Lufthansa ipak vodi računa o pravednoj raspodjeli.

A mi koji smo ostali opet smo se zaputili po vaučere i novih 600 eura. I kupon od 15 eura za ručak u bilo kojem aerodromskom restoranu. Premješteni smo na let u šest, za par sati, pa nema vremena za hotel.

A da je išla cijela obitelj?

A što raditi kad se ostane ovdje bez da se noći u hotelu? Na aerodromima je dosadno.

Prisjećam se filma “Terminal” s Tomom Hanksom, peripetija koje je prolazio da preživi na aerodromu. Smijemo se. Smišljamo što bismo mogli raditi. Doktor može otvoriti malu ordinaciju, njegova supruga davati financijske savjete, a Helga i ja? Što mislite o onim aerodromskim vozilima kojima treba prevoziti onemoćale i stare?

Ako hoćete naplatiti svoje vaučere, rekli su nam, možete to na bilo kojem Lufthansinu šalteru za karte. U bilo kojem dijelu svijeta. No ovdje, uvjerili smo se još tog jutra, zatrpan je u toj mjeri da se u redu čeka po nekoliko sati. Uzimam broj za red prije ručka, ali i za par sati nakon mog povratka prošlo je samo 20-ak ljudi. Odustajem.

Poslije od francuskog ekonomista čujem da je pronašao drugi način. Objasnio mu ga je šef aerodroma. Rekao mu je da ode na šalter za karte prvog razreda, gdje reda nema.

Njemački otorinolaringolog, njegova supruga i ja zaključujemo da ovo ipak nije tako lak novac. Mora se raditi, hodati od šaltera do šaltera, a aerodrom je golem! Na kraju dana mrtvi smo od umora.U šest popodne opet sam se uspjela premjestiti na sljedeći let. Sad letim u 13 sati u nedjelju. Sitna ženica u redu iza nas jadikovala je da ne može ući u zrakoplov jer nema mjesta,a u ponedjeljak mora održati predavanje.Uglas smo povikali: - Ma, ući ćete, osobno ćemo se pobrinuti za to.

Imala sam, dakle, slobodnog vremena pa sam otišla do grada. Tamo je vladala atmosfera pravog subotnjeg ljetnog predvečerja. Na Katarinskom trgu je talijanska fešta, s talijanskim kobasicama, pizzama, vinom i pivom. Kancone. Glasne. Uz rijeku se, pak, održavao Maina Fest, s njemačkim kobasicama te s više piva nego vina.

Sutradan, u autobusu koji prema aerodromu od hotela polazi svakih 30 minuta, vidim švedsku obitelj: otac, majka, tri sinčića u dobi od tri do osam godina s malim koferima i bakica. U glavi računam: jedna promjena leta dnevno - 3600 eura, dvije promjene leta - 7200 eura…

- Nismo ni mi loši - kaže mi sedmogodišnji Michael. Amerikanac je. S mamom i bratom krenuo je k baki. - Dva dana smo ovdje. Dobra zarada, ha - govori dok se njegova elegantna, zelenooka mama samo zagonetno smješka.

Kad sam stigla na ulaz za polazak i razmotrila situaciju, pomislila sam: platila bih 600 eura da ne uđem u ovaj avion! Oko stotinu tinejdžera iz židovske organizacije Dor l’ Dor vraća se s ljetovanja u Izraelu, svi u jarko žutim majicama, i ne prestaju istodobno govoriti. Jednom sam bila na sličnom letu, sa skupinom klinaca. Ne bih ponovo.

Nova lova na kartici

Za šalterom kažu da nas ne mogu premjestiti na let u nedjelju u 18 sati. Zrakoplov je već krcat. Jedina je opcija idući dan u 13. To je ponedjeljak. Krenula sam, podsjećam, u petak. Problem s premještanjem na drugi dan, bez prebacivanja najprije na let u nedjelju popodne, a tek zatim na ponedjeljak, jest da nećemo dobiti 600 eura dvaput.

Uto ulijeće francuski ekonomist sa suprugom. Uputili su ga na pogrešni šalter. Tamo su mu obećali da će sigurno letjeti danas u šest. Ne sutra. Čak je i auto rezervirao za vrijeme dolaska! Ako mu ne plate još 600 eura, odnosno 1200 zajedno sa suprugom, moraju mu nadoknaditi za limuzinu!

Ali, i ljudi iz Lufthanse znaju svoje. Moraš igrati njihovu igru. Francuz ju je igrao. Kad je stigao do šaltera, dodali su i njemu i supruzi vaučer od 600 eura za odgođeni let. Više ih nismo vidjeli. A planirali su ostati još dva tjedna, sve dok ne počne jesenski semestar!

Ovaj nedeljni red za vaučere za bostonski let izuzetno je dugačak jer je let zaista bio prebukiran. Čekamo nekoliko sati. Tu su i tri supruge vojnika iz američke baze u Njemačkoj na putu prema SAD-u, spremne da pola svoje zarade daju u fond za vojne udovice. Pa žena s čivavom. Predstavlja se kao umjetnica koja za siteove prijatelja piše o putovanjima. Mladi par iz Vermonta na povratku sa safarija u Africi. Jedan miran, stariji par, koji se prijavio tek kada su preko razglasa treći put tražili dobrovoljce za ostanak. I opet ona bostonska brokerica.

Što su više dana u ovom honorarnom poslu, ljudi sve manje govore o svojim planovima. Dama sa psom dovikuje mi da će danas sa mnom otići do grada. Kada sam te večeri krenula u grad, vidjela sam je kako ispija treću margaritu u malom hotelskom baru. O nečem je držala pravo predavanje suprugama vojnika. - Doći ću u grad kasnije, sigurno ću doći - bilo je posljednje što sam čula.

U ponedjeljak sam odlučila da ću se, bude li mogućnosti, s ovog leta u 13 premjestiti na onaj u 18 i da ne ostajem ni sekunde više. Ovo je zarazno poput pića ili kocke, još samo malo, još jedan let, još samo jedan, zadnji, obećajem - zašto propustiti priliku!?

Osim toga, ne mogu više bez svog laptopa. U čekiranoj je prtljazi, za koju se nakon svih ovih dana pomalo brinem. Dosadilo mi je prati rublje u hotelskom umivaoniku. A posebno mi je dojadilo na kontroli putovnica objašnjavati da silni pečati nakupljeni u tumaranju aerodromom ne znače da imam opasne namjere.

Mogućnosti za premještaj na let u šest poslijepodne nema. Zrakoplov je krcat. Dakle - putujem! Iz aerodromskog limba, sa 2400 novih eura na kreditnoj kartici, jer gotovine nije bilo, vraćam se u normalni život.

Gledam u prijavljene dobrovoljce koji propuštaju ovaj let. Mašem im. Razni ljudi iz različitih zemalja otkrili su način za solidnu zaradu uz malo muke. U cijeloj avanturi, začudo, nisam srela nikoga iz balkanskih krajeva. Nigdje prepoznatljivog jezika. Nigdje ljudi koji se ponose time što su snalažljivi i probojni. Ili su, možda, takvi kad su u svojoj zemlji, a oprezni i uplašeni kad krenu u svijet?

Na samim vratima zrakoplova slušam najavu. Mole se svi koji su volontirali propustiti let da ipak uđu u avion. Zahvaljuju im na dobrim namjerama, ali svi putnici nisu se pojavili i avion nije popunjen. Svi mogu putovati.

Sve je u tajmingu, pomišljam.